Иконы

30-01-10/18 30-01-10/20 Christus_Ravenna_Mosaic Istanbul.Hagia_Sophia075 100_8042 15-03-01/41 15-03-02/ 1 iiii imper2 hpim5360

Ссылки

Богослов.ру

Архивы

Величко А. М.

Книги и публикации Величко Алексея Михайловича

Nacionalna ideja, seoba naroda i „prirodno pravo” covjeka

Seobe naroda: pro et contra

„Nema niceg novog pod suncem“ (Prop. 1:9), a mnogi dogadaji koji se sada desavaju imaju svoje analogije u proslosti. Receno se u potpunosti odnosi na pitanja koja svojom aktuelnoscu izazivaju goruce interesovanje, a za neke i beznadeznost.

Tako neki sa sve vecom uzbunom gledaju na brze tokove imigranata iz Azije, Afrike, Centralne i Juzne Amerike, koji preplavljuju evropske i druge ,,kultivisane“ teritorije, zamagljujuci nacionalni portret naroda koji na njima zive. „Evropska kultura je u opasnosti!“ izjavljuju oni. — „Hitno je potrebno ograniciti migraciju!“

Naravno, ove brige nisu nastale iz vedra neba. Savremeni americki publicista Patrik Bjukenen, nadaleko poznat u naucnim krugovima, ponovo prorice smrt Zapadu, iako iz drugih razloga nego sto je to nekada cinio Osvald Spengler (1880-1936). On pruza brojne dokaze о opasnostima modernih nekontrolisanih migracija. Prema njegovim objavljenim prognozama, do 2050. godine autohtono stanovnistvo Sjedinjenih Drzava ce pasti na 46%. Naprotiv, broj migranata ubrzano raste, a rast stanovnistva SAD je uglavnom zasluzan za njih. Uskoro ce dostici 2 miliona ljudi godisnje. Stavise, svi ce doci iz Afrike, Azije i Latinske Amerike. Kao rezultat toga, na osriovu etnickog sastava americkog naroda, SAD ce se za 20 godina pretvoriti u zemlju „treceg sveta“.

Ove strahove je lako razumjeti: nacija je pojedinacna etnicka grupa, spojena ne samo krvnim srodstvom, oreolom prebivalista, vec i jezikom, kulturom, religijom, politickom moci, kao i tradicijama i obicajima koji su iz njih rodeni. . Narod je uvijek personifikovani subjekt istorije, jedinstven po svom ,ja“, cije radanje ljudskom drustvu daje bogatstvo novih boja i melodija, a smrt — nezalecenu ranu i bol majke za izgubljenim djetetom.

Koliko god bili slicni jedni drugima, na primjer, semitski narodi, Evropljani ili Turci, narodi koji su rodeni od njih imaju svoje karakteristicne crte. Mozemo se prisjetiti Huna, koji su od davnina lutali u blizini granica sa Kinom, ali koji su uz pomoc nekog dela svog plemena stvorili novu naciju na ravnicama

Ugarske. Slovensko pleme je takode izrodilo mnoge narode, ciji je portret uvijek individualan i zanimljiv na svoj nacin. Isto se moze reci i za Nijemce i mnoge druge etnicke grupe.

Neosporno je da mijesanje jednog naroda sa drugim grupama, posebno onima koji pripadaju drugoj kulturi i religiji, uvek prijeti izoblicenjemsamog sebe, a ponekad i degradacijom i potpunim unistenjem. Za ovo uopste nije potrebno vojno osvajanje. Istorija uopste ponekad stvara nevjerovatne price: dovoljno je podsjetiti se kako su stari Bugari, koji, kao sto znamo, pripadaju turskoj grupi, zauzeli Balkan, asimilovali se i pretvorili u Slovene — u kulturi, jeziku i vjerovanjima.

Uopsteno govoreci, istorijski primjeri u tom pogledu su toliko brojni da nestaju bilo kakve sumnje u ishod kolizije vise, ali malobrojne, sa nizom, ali smjelijom i agresivnijom kulturom.

Pod pritiskom migracionih talasa, velike nacionalne drzave, „Everesti” covjecanstva, srusile su se i propale preko noci. Podsjetimo se sa kakvom mukom se 200 godina (od sredine 4. do kraja 6. vijeka) Vizantijsko (Istocnorimsko) carstvo borilo protiv prevlasti germanskog gotskog plemena.

I samo zahvaljujuci politickim genijima careva spasena je rimska kultura i sama drzavnost.

Ne govorimo vise о situacijama u kojima je sukob etnickih grupa imao vojni karakter osvajanja. sto je rezultiralo smrcu Sasanidskog carstva, Zapadnog rimskog carstva, Kraljevine Izraela, Egipta, Hetitskog carstva, Vavilona i Asirije. Smrt drzave gotovo automatski je nagovjestila srrfrt nacionalne etnicke grupe, cesto fizicki nestanak sa lica zemlje. Stoga je, ponavljamo, sasvim razumljiva zelja da se sacuva „nacionalni portret“, necija kultura, jezik, tradicija, vera i drzavnost.

Naprotiv, njihovi protivnici ne vide nista opasno u masovnim migracionim procesima. Oni nisu zabrinuti zbog njih, vec zbog negativne reakcije prilicno znacajnog dijela autohtonog stanovnistva na pojavu nezvanih gostiju. I kao odgovor na ovo nezadovoljstvo, pristalice ljudskih „prirodnih prava“ ljutito zahtijevaju da se prema migrantima postupa sa duznim postovanjem i da vlade njihovih drzava domacina obezbijede strance na ravnopravnoj osnovi sa prvobitnim stanovnicima, autohtonima.

Smanjenje ,,prava“ migranata smatraju zlocinom protiv covjecnosti, manifestacijom nacionalizma i odlucnim odstupanjem od „univerzalnih ljudskih vrijednosti“ i vjerskih dogmi. „Hristov poziv na ljubav nema granica; proteze se i na stranca, i na neprijatelja, pa cak i na one koji su nama neprijatni“, podsjecaju oni.

Sve sto ometa ostvarivanje „prirodnih prava” mora biti eliminisano sa puta napretka. Da li je nacionalna drzava na putu? Mora se ukinuti. Nacionalna iskljucivost u njihovoj interpretaciji lako se poistovecuje sa nacizmom i fasizmom, sto, naravno, izgleda kao jedno natezanje. Religija je takode odbacena kao faktor koji dijeli ljude. Iako je V.S. Solovjev (1853-1900) jejednom s pravom otkrio besmislenost ove ideje cak i sa prakticne tacke gledista.

„Opadanje religije“, tvrdio je, „nikada nije sprecilo ljude i nacije da mrze i unistavaju jedni druge.

Ocigledno je da su oba uvjerenja zasnovana na potpuno razlicitim idejama, procjenama i sklonostima. Za prve, nacionalna kultura je samodovoljna supstanca, za druge je sama licnost prepoznata kao najvisa vmjednost, sve ostalo ima izborne karakteristike.

Sta mozete reci na ovo?!

II.      Formiranje i umiranje nacija kao vjecni istorijski process

Nemacke narodne pesme, ruske breze, irski viski, francuski bageti, engleski ale — sve je to, naravno, slatko, poznato i odjekuje u srcu ljubavlju prema rodnoj zemlji. Ali evo pitanja: nepokusavamo li podizanjem dzinovskog zida na granici sa Meksikom, po uzoru na Sjedinjene Drzave, da ubijedimo sebe i sve ostale da samo narod, kao zajednica, ima vrijednost, a ne pojedinac? Stavise, ne svaki narod, vec samo oni koji su uspjeli da stvore nesto izuzetno. Naravno, da bi se utvrdio stepen ,,progresivnosti“ odredene nacije, koriste se razliciti kriterijumi, ponekad i futuroloski. Sto im ne daje objektivnost.

Na primjer, neko tvrdi da su najvredniji narod Jevreji, kao mesijanski narod koji je svijetu dao Mojsijevo Petoknjizje i najvisu kulturu koja iz njega proistice, ukljucujuci politicku i pravnu. Drugi hvale njemacku naciju — narod naucnika, filozofa, inzenjera. Grci se prisjecaju velikog Vizantijskog carstva- majke hriscanske civilizacije i govore о sebi kao о cuvarima pravoslavn vere. Medutim, danas vec postoji nova tendencija da se paganski helenizam priznaje kao osnova, ako ne svetske, onda bar evropske kulture.

Nista manje ambiciozni nisu ni slovenoflli, koji tvrde da ce upravo Sloveni postati spasitelj covecanstva. Pogresnost ove doktrine, iznenada planuvsi novom snagom posljednjih decenija, sa najvecom preciznoscu je otkrio K.N. Leontjev (1831-1891), vjerovatno najtalentovaniji ruski konzervativni publicista 19. vijeka. „Ne mozemo traziti pravo jedinstvo u homogenosti slovenskih jezika. U brojcanoj nadmoci slovenskog plemena ne vidi se snaga i spasenje“. Jedno je, rekao je, „posebna kultura, drugo su Sloveni, koji jos ne mogu da proizvedu nista osim bezobraznih demagoga“.

Nije tesko shvatiti da je u ideologiji nacionalne iskljucivosti licnost vrijedna ne sama po sebi, vec samo kao nosilac nacionalne kulture, tradicije, obicaja. Kao neka vrsta „prenosne veze“, slijepi provodnik, lisen svake druge vrijednosti osim tehnoloske. Slazemo se da je ova teza previse kategoricna da bi se bezuslovno prihvatila. Barem, predstavnici tradicionalnih verskih kultura: islama, hriscanstva, judaizma.

To nije sve: lako je uociti da je osnova takve doktrine, svjesno ili ne, hipoteza da je do sada zavrsen proces formiranja nacije. Ili, kako kaze Amerikanac Frensis Fukujama, „istorija je gotova“. Medutim, cinjenice, po nasem misljenju, ukazuju na nesto sasvim drugo: narodi se radaju i nestaju, modifikuju i preobrazavaju, a taj proces je vjecan i vjerovatno ce se zavrsiti tek drugim dolaskom Isusa Hrista.

Da, takve nacije kao sto su Ukrajinci i Belorusi nikada ranije nisu postojali. Medutim, to ne znaci

da se oni danas ne formiraju. Тек u relativno skorije vreme pojavile su se americke, kanad£ke, australijske, novozelandske i burske nacije u Juznoj Africi. Iako su, naravno, skoro svi potomci Britanaca, Francuza, Holandana, Nemaca, Italijana i drugih evropskih etnickih grupa.

Proces radanja nacije, kako pokazuje istorija, toliko je raznovrstan i viseznacan da je tesko

moguce jednom za svagda sistematizovati sve poznate presedane. Nacije su stvorene I konzumirane, dignute iz pepela i rastvorene u drugim narodnostima da bi zajedno sa njima neocekivano izrodili novu etnicku grupu. Pokusaji sticanja suvereniteta, koji se danas desavaju u Kataloniji, Skotskoj i Kvebeku, jasan su dokaz za to. Slazemo se da se ove pojave mogu protumaciti na razlicite nacine. AH one se desavaju i ova cinjenica se ne moze zanemariti.

Generalno, stvaranje nacije je slozen i cesto bolan proces. Cak i narodi koji pripadaju istoj plemenskoj grupi cesto sa velikim poteskocama savladavaju vjekovne atavizme, stapajuci se u jedinstvenu politicku i kultumu supstancu. Kao anegdotu, mozemo napomenuti da je do sada, na primjer, u Bavarskoj izlazio rijecnik bavarsko-njemackog jezika, a donedavno je njemacki parlament zadrzao mjesto Drzava je, naravno, taj veliki „sputnik44 о kome je govorio apostol Pavle (2. Sol. 2:7). Ali uopste nije neophodno da nacija postoji u granicama jedne politicke zajednice. Primer koji odmah pada na pamet je podela 843. godine vlasti Karla Velikog (800-814) na Istocno-Frankovsko kraljevstvo i Zapadno-Frankovsko kraljevstvo. Prvi je kasnije nazvan „Nemacka44, a drugi — ,,Francuska“. Nevjerovatno: govorimo о istom narodu — Francima, velikom germanskom plemenu, a sudbine njegove dve polovine nakon politickog razgranicenja su potpuno razlicite jedna od druge. U jednom slucaju, Franci su se gotovo potpuno asimilovali pod uticajem Rimljana-Gala, cak su promenili i jezik; u drugom su zadrzali svoj nacionalni identitet, ujedinivsi se sa drugim germanskim plemenima — Sasima, Svabama, Bavarcima itd.prevodioca za bavarsku delegaciju.

Ruska nacija je nastala, ocigledno, ne prije kraja 15. i pocetka 16. vijeka sa nastankom suverene drzave — Moskovskog carstva. Do tada, grupe ljudi koji govore istim jezikom jos nisu sebe prepoznavali kao jedinstven narod. U pocetku su bili „Drevljani44, „Poljani44, „Krivici44, „Dregovici44, „Radimici44, „Volinjani44, „Severnjaci44. Tada su se pojavili „Moskovljani44, „Rjazani44, „Tverici44, „Novgorodci44, „Pskovci44, ali nije bilo jedinstvene ruske nacije, koja je nastala uglavnom zbog pristupanja predstavnika drugih plemena slovenskoj etnickoj grupi. Koja je takode pripadala Turcima ili ugro-fincima: Permjacima, Lopirima, Ostjacima, Tatarima, Kalmicima, Udmurtima, Baskirima, Cuvasima, Ceremisima, Marima, Vjaticima, Evencima, Burjatima, Jakutima, Korjacima, Eskimima itd. Nakon duzeg perioda svi ovi narodi (ili skoro svi) su postali „ruski44, iako su zadrzali mnoge lokalne tradicije, pa cak i svoj izvomi jezik.

Isto se moze reci i za Francuze i Engleze, Nijemce i Italijane. U korrl vijeku su Italijani presli na jedan jezik i priznali se kao jedinstvena etnicka grupa? Kao sto je poznato, tek sredinom 19. vijeka. Francuska nacija je nastala tek sredinom 15. vijeka, bas kao i engleska i spanska — pocetkom 16. veka. Sa Luterom (1483-1546), vjesnikom reformacije, nastao je jedinstven knjizevni nemacki jezik, koji su postepeno usvojila sva germanska plemena. Genije Bizmark (1815-1898), koji ih je sve ujedinio u Njemacko carstvo 1871, dovrsio je ovaj visevjekovni proces.

III.          Istorijskipresedani za formiranje nacionalne ideje zasnovane na ljudskoj ravnopravnosti

Htjeli mi to ili ne, migracioni procesi, 6ija je posljedica „pretapanje” razlicitih naroda u jedan narod, njihovo nestajanje ili stvaranje, bili su, jesu i bice. Mozete ih ograniciti ili, naprotiv, ne primetiti, ali ih se ne moze zaustaviti. Sta motivise migrante? Ocigledno, razliciti motivi ili razlozi: promena klimatskih uslova na gore, sto je, kao sto je poznato, dovelo u 2. veku do pocetka Velike seobe naroda, prenaseljenost, zelja da se iskoriste blagodeti koje su dostupne gradanima drugih drzava itd. Tesko se moze pretpostaviti da ce tokom vremena bilo sta u tom pogledu se promijeniti. Pa, mozda ce se prosiriti lista pogodnosti koje bi migranti zeleli da traze.

Bila bi velika greska tvrditi da migracioni procesi uvek daju negativne rezultate. Istorija se sali sa onima koji bi da je citaju po obrascima koje su sami izmislili. Sjajan primer je velika Vizantija ili Istocno rimsko carstvo, ciji su gradani sebe nazivali ,,Rimljanima“, govorili grcki, a etnicki su pripadali raznim plemenskim grupama: Latinima, Heleni, Slovenima, Tracanima, Isaurajima, Jevrejima, Jermenima, Turcima, Arapi, Sirijci, Nemci, Kelti, Normani itd. Pitam se kako bi reagovali na savremene pozive da se svakako sacuva „nacionalno lice“?! U tom kontekstu, bezuslovno prihvatanje argumenata u korist prioriteta „nacionalnog principa” je vise nego sumnjivo.

Borba i jedinstvo suprotnosti proganjaju covecanstvo od davnina. Na primjer, vec u knjigama Starog zaveta, nacionalna iskljucivost starih Jevreja organski se kombinuje sa otkrivenjem „prirodnog prava“ coveka, koje se zaculo direktno sa Bozijih usana. Posto je postao dio Mojsijevih zakona, on je poprimio imperativne karakteristike pravila koja su bila bezuslovna za izvrsenje od strane Izraelaca.

S jedne strane, nakon restauracije Solomonovog hrama u Jerusalimu, Jevrejima koji su imali nejevrejske i stranke zene i decu rodenu od njih bilo je naredeno da prekinu porodicne odnose sa njima pod pretnjom potpunog odbacivanja od strane svojih suplemenika (1. Jezdra 10:3). -12). Stavise, iskljucivo u ime „da se sveto sjeme ne mijesa sa stranim narodima“ (1. Jezdra 9:2). Kralj Izraela je takode mogao biti samo cistokrvni Jevrejin (5. Mojs. 17:15).

S druge strane, u Starom Zavjetu se mnogo puta vide sljedece reci: „Kad se tudinac nastani u zemlji tvojoj, ne tlaci ga; stranac koji se nastani medu vama bice za vas isto sto i vas domorodac; ljubi ga kao samoga sebe“ (Lev. 19:33, 34 ). Gospod zahtjeva od Izraelaca da ne sakupljaju cijelu zetvu, ostavljajuci dio za stranca (Lev. 19:10; 23:22). Bog Izrailjev dozvoljava prisustvo stranca na obredu jevrejskog zrtvovanja (3. Mojs. 17, 3), a on je morao da se vrsi po istim pravilima iu odnosu na izrailjsku zrtvu i zrtvu stranca (3. Mojs. 22). : 18,19).

Gospod nije sklopio savez sa strancima, vec „imacete jedan sud, i za stranca i za urodenika“ (Lev. 24:22). I ,,ako s vama zivi stranac, onda i on mora da slavi Pashu Gospodnju; Neka imate jedno pravilo i za stranca i za urodenika“ (Br. 9:14).

A sa krvnim srodstvom, kao sto znamo, sve nije tako jednostavno: istrazivaci tvrde da je dvanaest plemena Izraela u velikoj mjeri danak drevnoj tradiciji simbolizma: druge plemenske grupe koje se pominju u Bibliji takode su brojale dvanaest plemena. Ocigledno, u mitologiji palestinskih naroda smatralo se neophodnim da se svaka velika grupa sastoji od upravo ovog broja plemena. U stvamosti, vjerovatno nije bilo vise od deset jevrejskih plemena.

Nista manje nije zanimljivo ni to sto je Ruta, baka velikog kralja Izraela, Sv. David (1035-970 p.n.e.) je bio Moavac (Rut. 4:16-22), kome je Mojsijev zakon kategoricki zabranjivao da bude primljen u „zajednicu Gospodnju“.

IV.      ,, Prirodno pravo ” covjeka и rims кот pravu

U kontekstu recenog, zanimljivo je pratiti unutrasnju evoluciju koju je dozivjelo rimsko pravo, prinudeno da rijesi problem pomirenja nacionalne ideje i „prirodnog prava“ coveka. Podsjetimo se, u pocetku je samo rimski gradanin, civis Romanus, uzivao povlastice drzave i mogao se smatrati punopravnim clanom drustva. Svaki negradanin, hostis, odnosno ,,neprijatelj“ van okvira zakona, trebalo je da bude unisten ili postane rob.

Ali kasnije, pod uticajem objektivnih okolnosti, pojavljuje se odredena posrednopravna kategorija lica — latini, stanovnici latinskih zajednica u Italiji, ali ne i Rimljani, koji su imali punu imovinsko pravnu sposobnost, ali nisu imali politicke slobode Rimskih gradana. Svi strand su klasifikovani kao peregrini.

Pravna zastita njihovih interesa znacajno se razlikovala od njihovih rimskih kolega, ali su takode bili podvrgnuti zastiti jus gentium, „prava naroda’4, i stoga vise nisu bili potpuno obespravljeni.

Upravo je jus gentium postepeno izgladivao nejednakost pravnog statusa ove kategorije lica i Rimljana. Drzavne vlasti su usput preduzimale aktivne mere da priblize varvare sebi, otvarajuci im vrata za sluzenje vojnog roka, a samim tim i za elitu Carstva i za gradanstvo.

Godine 148. u Rimu je odrzana proslava 900. godisnjice grada na kojoj je govor odrzao cuveni grcki filozof iz Smime Publije Elije Aristid Teodor (117-189). U svojoj „Pohvali Rimu“ rekao je: „Zahvaljujuci vama, cijeli svijet je postao zajednicka domovina za ljude. Stranci su svuda dobrodosli. Zahvaljujuci vama, covjecanstvo sada uziva u blagostanju i prosperitetu. Za gradanina ne postoji granica izmedu Evrope i Azije. Sve je otvoreno za sve — ime Rimljana ste podarili ne samo jednom gradu, vec jednom narodu.

A 212. godine, prema ediktu cara Karakale (211-217), koji se rukovodio, medutim, cisto fiskalnim razmatranjima, svi podanici Rimskog carstva, sa izuzetkom samo odredenih grupa stanovnistva, dobili su pravo na rimsko drzavljanstvo. Kao rezultat toga, rimsko pravo se prosirilo na celu teritoriju rimske drzave i postalo dominantno.

V.      Sloboda kao ekonomska kategorija naspram „prirodnih prava“

Do kakvih zakljucaka treba doci nakon analize ovih velikih istorijskih presedana? Migracije i proces formiranja nacija, s jedne strane, i „prirodna prava“ covjeka bili su i ostace vjeciti protivnici. Bas kao sloboda i moc, pravo i moral, interesi gradanina i drzave. Ali to ne znaci da je nemoguce postici njihov „mimi suzivot“.

Nacija je, naravno, vrijednost najviseg reda. A njena zelja da se zastiti dostupnim sredstvima je sasvim razumljiva. Pitanje je samo koja su to sredstva i u kakvoj su korelaciji sa drugim vrijednostima, koje prvenstveno obuhvataju ljudsku licnost. Da, svaki narod ima svoju posebnu istorijsku svrhu u ljudskom razvoju, nijedan narod ne treba da zivi sam po sebi, kroz sebe i za sebe, vec zivot svakog naroda predstavlja samo odredeno ucesce u zajednickom zivotu covjecanstva.

Medutim, svaki pokusaj da se nacionalna dostignuca prikazu kao cilj sama po sebi, za koju se mora boriti svim sredstvima, ukljucujuci i zakopavanje „prirodnog prava“ covjeka, prije ili kasnije, svjesno ili nesvjesno, vodi ka losoj strani nacionalne iskljucivosti, gdje, da parafraziram rijeci apostola Pavla (Kol. 3:11), ima mjesta i za Grke i za Jevreje. Za covjeka kao Boziju tvorevinu jednostavno nema mesta.

Kako se ne sloziti sa velikim V.S. Solovjev, koji je tvrdio da. izolujuci se od cijelog svijeta u svom nacionalnom egoizmu, svaki narod uvijek ispada nemocan da proizvede bilo sta veliko ili jednostavno znacajno?! Samo uz najblizu, spoljasnju i unutrasnju komunikaciju svih naroda ovaj ili onaj narod je u stanju da zaista stvori nesto veliko. To se ne odnosi samo na Francusku ili Srbiju, Nemacku ili Rusiju, vec na svaki narod.

S druge strane, zahtjev da se obezbjedi „prirodno pravo” covjeka bez obzira na bilo kakve spoljasnje uslove, uzet kao apsolutni zahtjev sam po sebi, dovodi do jos jedne jednostranosti. Kao sto smo vec rekli, migracije su oduvijek postojale i postojace — ovo je prirodan proces formiranja i transformacije istorijskog portreta covjecanstva. Ali, slozimo se, to ne bi trebalo da dovede do razaranja citavih organskih saveza stvorenih velikim trudom drugih naroda, i ne treba da dovede do unistenja njihove nacionalne individualnosti.

Nikada ranije migracije nisu bile tako opterecene sukobima kao posljednjih decenija. Sta uzrokuje ostru eskalaciju situacije? Zasto se cak i medu evropskim narodima koji su tradicionalno proklamovali primat ljudskih „prava i sloboda44 danas sve vise javljaju recidivi najgrubljeg nacionalizma?! Pretpostavlja se, ne zbog njihovog niskog kulturnog razvoja.

Po nasem misljenju, odgovor je sasvim ocigledan. Ranije je,i po rimskom pravu, migrant < dobijao pravo da zivi kao dio druge etnicke grupe, pod uslovom da on i njegov rad budu korisni drustvu. I, sto je jos vaznije, on se, zajedno sa autohtoncima, obavezao da ce se pridrzavati zakona, biti odan svojoj novoj otadzbini i pokoravati se vlastima. Naravno, drzava mu je obezbedila sigurnost, nepovredivost imovine i medicinsku negu, ali ni na koji nacin nije bila duzna da ga izdrzava о svom trosku ako je migrant hteo da besposlici. Rim je prisustvo „prirodnog zakona‘; povezivao ne sa ,,covekom“ uopste, vec iskljucivo sa osobom koja sluzi drustvu. I to ne jednog dana kasnije, vec „ovde i sada“.

Danas se naglasak znacajno pomjerio u stranu. I mnogi fundamentalni koncepti su izopceni.

Sama sloboda se vise ne dozivljava kao politicka ili pravna kategorija, vec kao ekonomska. Kako drustvo sve vise postaje cak ni sekularno, vec ateisticko, ideja potrosnje sve vise trijumfuje kao kriterijum slobode. Sam covek, izgubivsi svoj duhovni poziv, poceo je da se dozivljava u javnosti kao subjekt potrosnje, koju ima samo prava, ali ne i obaveze, samodovoljna u svom egoizmu, licnost sposobna da zivi van drustva i interesa nacije.

Ovaj izuzetno negativan i opasan trend pogada sve — i migrante i autohtone. Ali do sada, generalno gledano, vjekovne tradicije i sam nacin zivota evropskih naroda, zapravo, zbog zdravog konzervativizma, stoje na putu ukorenjenja ovog veoma opasnog trenda. Dakle, danasnji Evropljanin i dalje zivi u svesti da su njegova prava proizvod drustvenih duznosti.

Budimo iskreni: ova ogranicenja danas cesto ne vaze za migrante. Stoje, generalno, sasvim razumljivo: u zemlju svog novog stanista stizu u stabilnim drustvenim grupama, sa svojom hijerarhijom, obicajima, zakonom, tradicijom, etickim standardima, pa cak i neformalnim sudom, po pravilu, ne zamarajuci se zelja da postanu punokrvni gradani svoje nove domovine. I zato, voljno ili nevoljno. krecu putem konzumerizma, potpuno nespremni da bilo sta zrtvuju u ime svog dobra. Oni su potrosaci u najgorem smislu te rijeci. Svi su im duzni sve, a oni nikome nista!

Naravno, ne mogu se zanemariti druge cinjenice: na primjer, doktrina о „zlatnoj milijardi“, koja ih jaca u ovoj sebicnosti. „Ne daju mi dobrovoljno beneficije, svrstavaju me kao gradanina drugog reda? Onda cu licno uzeti ove beneficije, silom ili lukavstvom — nema veze!” Ovakva razmisljanja ocigledno dolaze na um savremenih migranata. Svojevremeno su mnoge razvijene zemlje krenule putem izgradnje socijalne drzave upravo zbog monstruozne disproporcije u primanju materijalnih davanja, smatrajuci da je najbolje da deo viska prihoda povuku iz najprosperitetnijeg dela stanovnistva i obezbede socijalno minimum za najsiromasnije.

Ocigledno, danas se ova praksa mora preneti na planetarne razmere, inace ce kriza о kojoj govorimo biti nepremostiva.

Poznati naucnik I.R. Safarevic (1923-2017) je о tome napisao: „Stanovnistvo Sjedinjenih Drzava cini 5,6% svetske populacije, oni koriste 40% svih prirodnih resursa i izbacuju 70% otpada koji truje zivotnu sredinu. Sjedinjene Drzave postoje na racun drugih — na racun nas i nasih potomaka, ugrozavajuci samo njihovo postojanje.» Gdje je tu pravda?!

Danas smo svjedoci ociglednog disbalansa, usled cega mnoge razvijene nacije zive od konzumiranja minerala iskopanih „na periferiji covecanstva“, ostavljajuci vlasnicima rudnih resursa samo unistenu ekologiju, bolesti i siromastvo. Sasvim je razumljivo sa njihove strane da zele da isprave ovu situaciju sopstvenim sredstvima.

Ali ipak, po nasem misljenju, najvecu opasnost nose ne ove okolnosti, vec opsta ideologija koja dominira danas, koja ubija duhovnu prirodu u coveku u ime materijalne potrosnje. Naravno. ne pokusavamo da prosirimo ovu neprijatnu procenu na sve migrante. Ali sami trendovi, koji su danas zauzeli dominantnu poziciju u evropskoj ideologiji, guraju migrante ka ovom ishodu i korumpiraju ih. Budimo iskreni: svako nereligiozno drustvo koje je smatralo za sebe mogucim da izgradi zivot bez obzira na apsolutne eticke imperative date od Boga, koje je skepticno sumnjalo u samu prirodu najvisih moralnih vrednosti i opijeno je idejom materijalnog, koje nije u stanju da stvori nista drugo.

Da li je cudo da u slucajevima kada takve pojave poprimaju siroka obelezja, nacionalna drustva koja su bila podvrgnuta migracionoj invaziji prvo padaju u krizu, a zatim se postepeno urusavaju?! Zaista, u uslovima drustva „slobodnog” od Boga i visih moralnih vrednosti, migracija uvek rada parazitsku licnost koja zivi na racun drugih i unistava vekovima staru kulturu koja mu je tuda. A, s druge strane, autohtoni nacionalista koji odbacuje migrante ne u ime ocuvanja nacionalne kulturne bastine, vec iskljucivo radi obezbjedivanja svog monopola na potrosnju istih materijalnih dobara koje obezbeduje drzava.

Ne zelim na uobicajen nacin da kazem da je opasnost ekstremna, da se spremaju znacajne pojave. Ne mozemo znati buducnost, a ove rijeci su samo hiperbola koja odrazava nasu zabrinutost. Medutim, sasvim je prikladno citirati reci velikog ruskog mislioca Ju.F. Samarin (1819-1876), sto je rekao u jednom svom pismu svom prijatelju A.S. Homjakov (1804-1860): „Oslanjanje na materijalne sile, teznja za materijalnim dobrima, sirovi i svesni materijalizam, svojevoljno nepoznavanje duhovnog principa, strah od njega, i konacno, njegovo sistematsko ubijanje — prosli smo kroz sve ove faze neistorijski razvoj, a mi vec dizemo noge do posljednjeg.

ALEKSEJ VELIČKO Università Statale di Kemerovo Impero e Stato nazionale: pro et contra (Riassunto)

.

La relazione è dedicata alla comparazione tra impero, come forma particolare di organizzazione statale, verso la quale oggi la scienza e la pubblicistica hanno maturato in genere un’opinione negativa, e Stato nazionale. Non bisogna dimenticare che sia nell’antichità sia nella società civile oggi non si è esaurita la tendenza a costruire un unico impero, in base al principio: «Una legge, un potere, un popolo». E’ evidente che questa tendenza inesauribile non è casuale e che si contrappone all’idea di Stato nazionale, che, in un modo o nell’altro, si fonda sulla superiorità di un’etnia sull’altra. Il modello classico di impero è nato a Roma, peraltro proprio i filosofi romani hanno affermato per primi che uno Stato “normale” può essere solo universale e che non comprende solo i romani, bensì tutti i popoli. Di conseguenza, il concetto etnico di “romano” è presto scomparso e al suo posto è nato il concetto politico-giuridico di “cittadino romano”, che poteva essere riferito al rappresentante di qualsiasi etnia.

.

A differenza dello Stato nazionale, che non considera dominante il fondamento morale e dove prevale l’idea di nazione, che può prescindere da un comune fondamento morale o da un culto religioso, per l’impero il nazionalismo è impossibile per natura. Nel modello imperiale è invece il fondamento etico-religioso ad essere preservato con cura particolare dal potere supremo, poiché l’impero non può esistere in presenza di una morale eclettica. Si tratta di una forza o di una debolezza? – la questione è dibattuta. Ma l’esperienza stessa del passato, quando gli imperi sono nati e si sono sviluppati, i principi che hanno professato, devono essere riportati in vita oggi, indipendentemente dalle preferenze politiche. Poiché essi riguardano interamente ciò che per le scienze politiche e giuridiche riveste un’importanza fondamentale: l’uomo e la sua libertà.

[Traduzione di C. Trocini]

Fondamenti religiosi del pensiero costituzionale: storia e attualità

Fondamenti religiosi del pensiero costituzionale: storia e attualità

Аleksej Veličko

Università di Kemerovo

         Illustri Colleghi! Nella mia relazione vorrei trattare due aspetti che mi sembrano importanti. In primo luogo, che cosa bisogna intendere quando si parla di fondamenti religiosi della costituzione? E, in secondo luogo, quanto è attuale il pericolo della «clericalizzazione» del pensiero costituzionale?

Oggi la necessità di sancire nella costituzione i diritti e le libertà fondamentali del cittadino e le loro garanzie non vengono più messe in dubbio da nessuno. Il ruolo e la supremazia del diritto vengono riconosciuti anche negli Emirati Arabi Uniti, che si sono dichiarati apertamente uno stato islamico (articolo 7), e nella laica Repubblica francese (articolo 1). Ogni Paese ha una propria costituzione, che non solo crea un approccio unitario alla legge, ma che forma altresì il pensiero costituzionale.

E’ difficile non valutare appieno la sua importanza. Grazie ad esso il comune cittadino si convince del fatto che esistono dei valori fondamentali, quelli che fanno di lui un vero essere umano, una persona; che non è la volontà di un unico individuo a determinare il carattere delle relazioni sociali, bensì il diritto; che la legge è l’arbitro che difende il debole, garantisce la giustizia, punisce il colpevole. E’ proprio il diritto che crea la «persona civile», è proprio la legge che «addomestica» il potere.

Come è noto, ciascuna costituzione non solo porta in sè un proprio ideale politico, ma sancisce anche il passato che ogni popolo ha vissuto. In altre parole la costituzione crea la cultura giuridica di quel popolo. Questa unità di passato e futuro è sempre implicita nella norma giuridica. Proprio in questo modo si crea la tradizione giuridica: essa «conserva» il meglio del passato e così determina la direzione del futuro sviluppo del diritto nazionale.

Читать далее

Вышел II том серии «Власть и право в истории Церкви» А. М. Величко»

Читать далее

Вышла первая книга нового проекта А.М. Величко «Власть и право в истории Церкви» — «Царство и священство».

АLEKSEJ VELIČKO Mosca

La “sinfonia” di diritto romano e diritto canonico 

         I.

         Il rapporto di sacerdozio e impero, ovvero la «sinfonia», si è manifestato nell’Impero romano cristiano molte volte. Questo argomento è già stato trattato sia da me sia dai colleghi qui presenti. Oggi vorrei descrivere brevemente questa «sinfonia» sull’esempio del diritto canonico e del diritto romano. 

         Spesso si afferma che all’epoca dell’Impero romano la Chiesa e lo Stato abbiano avuto vite parallele, ma se così fosse stato, si sarebbe manifestata con evidenza la loro tendenza ad isolarsi l’una dall’altro. La storia, invece, ci propone scenari diversi. Nel corso di tutta la sua esistenza l’Impero romano non ha conosciuto la rigida separazione tra il “diritto dello Stato” e il “diritto della Chiesa”

Читать далее

А. М. Величко была присуждена премия имени Эдуарда Володина.

Государство и Церковь в Ромейской и Российской империях

Мог ли иметь успех церковный Собор во Флоренции 1439-1442 годах? Историада. Вып.42.

Наказание в каноническом праве

                                                                                                Величко А.М.,

                                                                              доктор юридических наук

                  

«Право не существует само для себя, его сутью, напротив, является жизнь самих людей»

                                                                                                          Савиньи Фридрих Карл фон[1]

«Всюду, где право впервые выступает в истории, всюду является оно в связи с религией. Повеления права выдаются за повеление божества – либо только некоторые, особенной нравственной важности и веса, либо же все. Не то, чтобы здесь действовали намерение, расчет, благочестивый обман – нет, сознание нравственной природы права, будучи субъективно воспринимаемо религиозно настроенной натурой как голос божества, объективно выражает свои внушения и воззрения как божественные откровения».

                                                                                                                      Иеринг Рудольф фон[2]

«Я смотрю на церковные наказания как на один из тех институтов церковного права, которые не могут замкнуться в неподвижные формы, при рассмотрении которых возникает неизбежный вопрос о границах между Церковью и государственной жизнью, между положением человека в Церкви, как ее члена, и между положением человека в государстве, как его гражданина. Отсюда неоспоримое и неизбежное сближение начал церковного права с воззрениями времени, со светским правосостоянием и, следовательно, с наукой права в обширном смысле».

                                                                                                                                  Суворов Н.С.[3]                                             

         I.

         Сегодня нередко (и весьма тенденциозно) утверждают, будто Церковь и государство вследствие антагонизма их природ обреченыжить в параллельных мирах. Но, очевидно, в таком случае нам должна открыться неуклонная и многовековая тенденция их самоизоляции друг от друга. Или хотя бы стремление Церкви освободиться от навязчивой опеки со стороны политической власти, что должно было бы выразиться, ко всему прочему, в ее независимом от государства альтернативном правотворчестве. 

Читать далее

Свобода и грех

                                                                                                   Величко А.М.,

                                                                             доктор юридических наук

                                   

«Я исполняю Божье Слово, и все дела мои

                                                               благословенны» (Иак. 1:22)

«Землю железом сверлит человек, чтобы из недр ее добывать нефть, и достигает поставленной цели. Небо рассудком сверлит человек, чтобы похитить огонь Божества, но отвергается Богом за гордость».

                     Архимандрит Софроний (Сахаров)[1]

        «Когда человек заменяет Божественную идею человеческой, все рушится, погребая себя под своими же гигантскими развалинами»

                                  Кортес Хуан Доносо[2]

         I.

         Свобода человека… Сколько слов и крови пролито в защиту и во имя нее. Обычно она понимается очень широко: «права», «свободы», возможность для человека строить собственный мир и жить в нем по собственному разумению без каких-либо внешнихстеснений, ограничиваясь лишь свободой других людей. Человек действительно по природе своей рождается свободным, и более никто из сотворенных существ этим качеством не наделен. Но возникло оно не по случайной прихоти хаотических сил, не в силу социальных и политических преобразований, а исключительно потому, что мы сотвореныБогом подобными Ему и по Его образу. А потому уже изначально неверно говорить о свободе, игнорируя ее духовную природу. Только это знание способно объяснить нам, чтотакое свобода, и когда человек по-настоящемусвободен.

Читать далее

Доклад Величко А.М. на научной конференции, посвященной Н.Н. Алексееву (140-лет со дня рождения) 7 июня 2019 г.

Человеческие скорби и Божественное утешение

                                                                                                  Величко А.М.,

                                                                              доктор юридических наук

                 Человеческие скорби и Божественное утешение

«Жизнь – это не дом отдыха: она имеет радости, но имеет и скорби. Воскресению предшествует Распятие. Удары испытаний необходимы для спасения нашей души, ибо они ее очищают».

                                                                          Преподобный Паисий Святогорец[1]

«Вы спрашиваете, что значит: зажечь беду вокруг себя? Это глубокое чувство опасности своего положения, и опасности крайней, от коей нет иного спасения, как в Господе Иисусе Христе. Сие чувство и будет гнать нас к Господу и заставлять непрестанно вопиять: помоги, защити! Оно было у всех святых и никогда их не оставляло. Противное ему есть чувство довольства своим положением, которое успокаивает человека и погашает в нем всякую заботу о спасении».

                                                                                               Преподобный Феофан Затворник[2].

         Как человек воспринимает скорби, и что они значат для него? Обычно полагают, что скорбить – это «грустить», «тосковать», «печалиться», «тужить», «сокрушаться», «кручиниться» и т. п[3]. Негативный контекст слова очевиден, и с точки зрения человека, далекого от Церкви, скорби – всегда наказание. Вопрос лишь в одном: справедливое оно или нет, по делам или это слепой удар безжалостной судьбы.

Даже в тех случаях, когда абстрактный рок заменяется в сознании человека Богом, общий настрой остается неизменным. Как правило, наша оценка скорбей неизменно вьется вокруг той мысли, что они несправедливы, поскольку «я» никак не хуже других («за что же все это мне?!»). Но раз уж Господь (или судьба) решил наказать меня, то, очевидно, итог по прошествии некоторого времени должен быть в обязательном порядке положительным: все мы имеем самое доброе расположение к себе.

Подробнее

Молитва в жизни современного человека

Величко А.М.,

                                                                              доктор юридических наук

  Молитва в жизни современного человека 

«Есть еще люди Божии, люди молитвы, и Добрый Бог терпит нас. Эти люди молитвы оставляют нам надежду»[1].

          I.

          Сегодня много – и справедливо – говорят об упадке религиозного сознания и угасании молитвенного бдения. «Человек современный» не просто не умеет, он не хочетмолиться – вот беда! Впрочем, глубокие и проникновенные умы еще 100 лет назад замечали эту зарождающуюся тенденцию. К.Н. Леонтьев (1831-1891) писал: «Отчего государственно-религиозное падение Рима, при всех ужасах Колизея, цареубийств, самоубийств и при утонченно-сатанинском половом разврате, имело себе, однако, так много неотразимой поэзии, а современное демократическое разложение Европы так некрасиво, сухо, прозаично? Бог — это свет, и духовный, и вещественный; свет чистейший и неизобразимый. Есть и ложный свет, обманчивый. Это свет демонов, существ, Богом же созданных, но уклонившихся, как известно. Классический мир и во время падения своего поклонялся хоть и ложному свету языческих божеств, но все-таки свету… А современная Европа даже и демонов не знает. Ее жизнь и ложным светом не освящается»[2]. Остается лишь добавить, что сегодня уже нужно говорить об этих явлениях не только в католико-протестантской Европе, но и в православной России.

Читать далее

Доклад А.М. Величко 21 марта 2019 г. в Самаре на тему: «Вселенский патриарх и власть в Церкви (о взаимоотношениях Константинополя и Москвы)».

Война и мир в духовной жизни человека (о нашей «свободе»)

                                                                               Величко А.М.,

                                                                              доктор юридических наук

     

«Некоторые говорят: ныне нет мученического подвига. Несправедливо. Умри греху и будешь мучеником».

                                                                                                                              Авва Афанасий[1]

«Когда мы связаны со Христом абсолютным доверием, тогда мы счастливы и радостны. Пребываем в райской радости. Молитесь Богу с распростертыми руками. Это — тайна святых».

Преподобный                  Порфирий   Кавсокаливит[2]

         I.

Для чего мы живем? В чем смысл нашей жизни? Даже людям, далеким от умозрительного философствования, рано или поздно приходят на ум эти вопросы. Они же напрямую подводят к главному: ктомы, чтотакое человек? Случайный каприз, возникший из неразумной природы, игра химических реакций и пыль на дороге истории? Или образ Божий, Божье творение – причем, не только самое высшее, но и любимое. Для сколь-либо разумного сознания ответ очевиден. Как и главная задача человека на земле, заповеданная Создателем, – обожиться, стать тем, кем мы должны быть

Но как уподобиться Христу? Для этого нужно пройти по жизни Его путем, или, как писал один русский священник, «ту чашу, которую Ты просил пронести мимо, позволь пригубить и мне, недостойному рабу Твоему»[3]. А это далеко не просто – «можете ли пить чашу, которую Я буду пить, или креститься крещением, которым Я крещусь?» (Матф.20:22). Ведь «будете ненавидимы всеми за имя Мое… Ученик не выше учителя, и слуга не выше господина своего: довольно для ученика, чтобы он был как учитель его, и для слуги, чтобы он был как господин его. Если хозяина дома назвали веельзевулом, не тем ли более домашних его?» (Матф.10:22-25). Но это и означает стать сопричастнымХристу, самой нашей жизнью засвидетельствовать верность Ему.

Читать далее

Исихазм как политическое явление

 Величко А.М.,

        доктор юридических наук

                            Исихазм как политическое явление

«Сила и сущность Византии в том, что жизнь не была отделена от религии. Сила в том, что стремились, пусть и не всегда удачно, приблизить свое делание к Церкви, поднять все до ее  уровня, уйти в нее. В Византии не было церковных обывателей, религиозных разночинцев, все дышали и не могли не дышать, и не хотели ничем иным дышать, кроме атмосферою церковности. Они искали вечную правду, тосковали по ненайденной истине».

        Киприан (Керн), архимандрит

Влияние конкретной идеологии на политико-правовые воззрения и правосознание определенного народа совершенно бесспорно. Об этом много и пространно писали. Не менее оправдана и та мысль, что христианство, не являясь идеологией само по себе, зачастую становится основой для рождения многих из них, причем нередко диаметрально противоположных. Ну казалось бы, какое отношение духовная практика имеет к вопросам государственного устройства и судьбам целых цивилизаций?! Однако молитва, как и вера, занимает особое место в жизни человека. Ее действие следует рассматривать с разных сторон: как способ освободиться от страстей, умолить Бога о прощении; как средство успокоения души, стяжание внутреннего мира, приводящее к совершенному покою, исихии; и как метод богопознания, приближения к самому Богу. 

Читать далее

Читательская конференция в Южном федеральном университете 25 декабрям2018 г.

Лекция А.М. Величко 8 декабря 2017 г. в ДГТУ на тему: «Церковь и власть в Византии».

В Донском государственном техническом университете состоялась гостевая лекция и презентация книги А.М. Величко «Святые императоры Византии.

8 декабря 2017 года в Донском государственном техническом университете для преподавателей, бакалавров и магистров кафедры «Православная культура и теология» и воспитанников Донской духовной семинарии состоялась конференция, посвященная выходу в свет книги «Святые императоры Византии», автором которой является известный ученый, написавший значительное количество монографий по истории государства и права, церковному праву, доктор юридических наук, византолог Алексей Величко.  Читать далее

О роли византийских императоров в деятельности церкви

Византийская империя считается одной из самых гармоничных и устойчивых политических систем за всю историю человечества. Для византийского государства, соединившего в себе традиции греческой культуры, римского законодательства и христианской веры, было присуще видеть императора главой Церкви, своего рода pontifex maximus. Такое восприятие власти монарха впервые выразилось в решении императора Константина Великого созвать Первый Вселенский Собор в 325 году.  Читать далее

Алексей Величко

Возникновение Византийской империи — это промысел Божий, явленный вовне. Этой мыслью поделился с архангелогородцами известный историк Алексей Величко на презентации своей книги «Святые императоры Византии». Мероприятие организовало региональное отделение Всемирного Русского Народного Собора.

По словам ученого, этапы в жизни человечества нельзя рассматривать с позиций «исторического материализма», подчиняющегося строгим законам.

«Божий промысел всё устрояет независимо от вроде бы очевидных исторических закономерностей. Римская империя не должна была воцерковляться! Всего три процента населения исповедовали себя христианами, их считали зловредной сектой и жестоко преследовали. Но вопреки исторически предсказуемому ходу событий возникла могущественная Византийская империя, оплот христианской цивилизации», — отметил эксперт.

Рассказывая об истории правящих императорских династий, Алексей Величко подчеркнул, что Церковь и государство в Византии представляли единый организм, а главной заботой правителей было распространение и соблюдение чистоты христианской веры.

«Такими императорами были: Константин Великий, принесший неожиданную радость учреждением христианской веры после столетий гонений; Лев Великий, распространитель христианства и ярый борец с арианством, причисленный Церковью к лику святых исповедников; Юстиниан Великий, при котором Византия достигла своего наивысшего расцвета. Эти императоры способствовали укреплению христианской веры в народе, инициировали проведение Вселенских соборов, вели грамотную внутреннюю и внешнюю политику», — рассказал историк.

При этом, по словам Алексея Величко, значительную роль в становлении империи и распространении Православия играли и императорские семьи — царственные жены и дети: «Жены правителей часто играли первую скрипку в разрешении догматических споров, возникавших регулярно в становившемся христианском государстве. Императрица святая Пульхерия уничтожала нектарианскую ересь, святая Феодора восстанавливала иконопочитание, когда против этого выступало большинство священноначалия, святая Ирина собрала VII Вселенский собор в Никее», — рассказал византолог.

Царственные дети также известны истории и прославлены Церковью. Преподобная Анфиса, дочь императора Константина V, и императрица Феврония, дочь императора Ираклия Великого, посвятили жизнь служению Богу в монашеском образе. Святой Игнатий и святой Стефан также почитаемы Церковью: святой Стефан известен патриаршим служением, которое он начал в 16 лет. Всем этим лицам: императорам, императрицам и их детям — и посвящена книга «Святые Императоры Византии».

Также ученый особое внимание уделил сложностям становления христианской религии в империи, еретическим учениям, к которым неоднозначно относилось священноначалие, политической и личной борьбе авторитетов, как церковных, так и государственных.

Политико-правовой статус Византийских императоров (историческая и идейная эволюция их полномочий)

Величко А.М.,

                  доктор юридических наук

        

«Мы знаем, какой страх внушает злым ваша почтенная власть, и какую заботливость вы оказываете о церковном мире. Посему и молим Бога сохранить надолго вашу власть, которая обычно покровительствует благочестию, царствует над вселенной мирно, судит каждого подданного справедливо, покоряет поднятые руки врагов и заставляет повиноваться вашим скипетрам»

               (Из послания Халкидонского Собора  императорам Валентиниану III и Маркиану)

          «Как глаз прирожден телу, так миру – царь,      данный Богом для устроения того, что идет на общую пользу. Ему надлежит печься обо всех людях, как о собственных членах, чтобы они успевали в добром и не терпели зла» (Агапит Диакон, VI в.)

I. Становление императорской власти в Риме

13 января 27 г. до Р.Х., победив конкурентов, диктатор и полководец Октавиан (27 г. до Р.Х. – 14 г.) сложил с себя чрезвычайную власть, но сохранил общее управление делами Римского государства. Никакая должность по римскому праву не предусматривала таких полномочий, и тогда Октавиан принял титул «император», или неофициально princeps («первый среди равных», «человек выдающихся нравственных качеств»), должный, по его мнению, легитимировать новое положение дел. Так рождалась императорская власть. А 29 мая 1453 г. во время осады Константинополя погиб последний самодержец Священной Римской (Византийской) империи св. Константин XI Палеолог (1448-1453). С их именами связаны начало и окончание целой исторической эпохи развития человечества, полутора тысячелетней эры римского монархизма, под нежной и заботливой опекой которого зарождалось и распространялось по миру христианство.

Было бы совершенно неверным полагать, будто императорская власть образовалась искусственно, исключительно в силу неуемных амбиций отдельных римских вождей, силой и репрессиями похоронивших вековые республиканские традиции. Нет, объективные обстоятельства вели Рим к единоличному правлению. Действовавшая на тот момент система власти, основанная на принципе коллегиальности и высокой политической активности римских граждан, уже не обеспечивала мир в государстве. скачать Политико-правовой статус Византийских императоров

Историк Алексей Величко: «Прямая обязанность Це­ркви бороться ЗА человека»

О симфонии власти и Ц­еркви, оптимальной дл­я России модели государственной идеологии,­ о «феномене Исаакия»­ и информационной шум­ихе Познера в програм­ме «Точка зрения» рад­ио «Воскресение» расс­уждает известный исто­рик-византолог, докто­р юридических наук, з­аслуженный юрист Росс­ии Алексей Михайлович Величко.

Корреспондент Мария З­аостровных:

— Алексей М­ихайлович, вы приехал­и к нам в город, в то­м числе, и для того, чт­обы прочесть лекцию «­Церковь и государство­: симфония властей». ­Поэтому начать наш ра­зговор хочу с истории­ вопроса. Давайте нап­омним нашим читателям­ о том, когда возникл­а сама идея симфонии ­властей и как была воплощена.  Читать далее

Собор, епископ, император

                                                                     Величко А.М.,

        доктор юридических наук

                          

                                «Собор, епископ, император»

            «Дух Божий — не абстракция: Он    существует и проявляет Себя, Он говорит и действует, — ищите     Его по доброй воле, ищите Его всегда, и вы распознаете Его во    всем; но если, уставши, вы посчитаете возможным заглушить в    акте внешнего повиновения вопль вашей совести, которая     желает, чтобы все ваше существо всецело прониклось истиной, Дух Божий ускользнет от вас, и вам предстанет лицо идола».

                                                                      Ю.Ф. Самарин

В.С. Соловьев (1853-1900) некогда писал: «Единая и Вселенская Церковь совершенна согласием и единодушием всех своих членов; но чтобы она могла быть среди наличного раздора, ей необходима объединяющая примиряющая власть, недоступная этому раздору и постоянно противоборствующая ему; власть, стоящая выше всех разделений, собирающая вокруг себя всех людей доброй воли, обличающая и осуждающая все, что противно Царствию Божьему на земле».

Читать далее

Место императора в церковном и государственном управлении Византии

Доклад А.М. Величко «Место императора в церковном и государственном управлении Византии» в Русском экономическом обществе 30 марта 2017 г.

Лекция А.М. Величко на тему «Иконоборческий период в Византии» «и интервью с В.В. Меньшовым

Лекция А.М. Величко в Донской духовной семинарии 12 декабря 2016 г. на тему «Иконоборческая ересь в Византии: политический аспект»

Генерал-лейтенант юстиции, доктор юридических наук, автор многочисленных работ по византологии и церковному праву прочитал лекцию в ДДС на тему «Иконоборческий период в Византии»

12 декабря 2016 года в Донской духовной семинарии для студентов заочного и очного секторов богословско-пастырского, иконописного отделений генерал-лейтенантом юстиции, доктором юридических наук, автором многочисленных работ по византологии и церковному праву А.М.Величко была прочитана лекция «Иконоборческий период в Византии».

%d1%81%d0%bd%d0%b8%d0%bc%d0%be%d0%ba-%d1%8d%d0%ba%d1%80%d0%b0%d0%bd%d0%b0-2016-12-14-%d0%b2-18-07-49
 Перед началом лекции с приветственным словом выступил ректор семинарии протоиерей Тимофей Фетисов, который отметил, что «иконоборчество — это и политический кризис Византии, поскольку иконоборчество — явление многомерное, в нем есть не только догматическая сторона, но есть некий политический контекст, который тоже нужно учитывать, чтобы вполне адекватно воспринимать это явление, которое имело место в нашей церковной истории.»  Читать далее

«Последний бой императора святого Константина XI»

«Последний бой императора святого Константина XI»

«Нет большей той любви, аще кто положит душу свою за други своя» (Ин 15; 13.). Эти слова Христа особенно актуальны для лиц, на которых лежит ответственность не только за себя, но и за вверенное им Богом отечество, для государей. Понимание того, что любая оплошность, всякое нерадение  станут причиной их гибели, для благородного сердца и христианской души определяет особую ответственность. Для таких людей смерть является меньшим злом, чем жизнь с осознанием собственного греха, ощущением того, что его долг перед Богом и людьми не выполнен. И не случайно в истории христианской цивилизации обыденной является картина, когда цари и императоры вместе со своими воинами делили тяжесть и лишения войн, бросались в атаку или в первых шеренгах отражали  нападения врагов; нередко ценой собственной жизни. Об одном из таких подвигов мы сейчас и расскажем.   Читать далее